Tegobno disanje pjesmom

Možda bismo upravo stihom „ravnodušnost u kojoj se ne da živjeti“ mogli započeti naše otkrivanje pjesničke zbirke Gojka Suška, naime, čini se da je uopće sveopća ravnodušnost motivirala autora da progovori strpljivo i bez poetske egzaltacije o tjeskobama svijeta. Razboritim riječima pjesnik autorizira svoje samoće zaustavljajući vrijeme. Ne dopušta nam da zaboravimo sva nespokojstva svijeta, sav nametnuti, a pritajeni strah koji prati naše življenje: „dakle, šta je naš zemaljski cvijet / do li znoj muke što je jednom na naše čelo / položio sam Prometej“ (Muka po Prometeju). Doista, ta poezija, ma kako se činila hermetički izolirana od ostatka svijeta, govoreći svoj jezik značenja, nije tuđa poetici osjetilnoga, štoviše, njezine su riječi diskretna žudnja za suglasjem koje obnavlja vlastitost postojanja. Ipak pjesnik zna da je takva kompatibilnost utopija: „I konačno, što su te ruke, ako im, i pored najdublje odanosti i brižljivosti, sve izmiče?“ (Vatra i paučina).

Izd. DHK, Zagreb, 2012.

Pjesnička zbirka Na dlanu svega očituje se i svojim gotovo simboličnim ciklusima: Gdje izlazi a gdje zalazi ovo ovdje, ovo sada?, Vidik, Svjetiljke čuvara bdijenja, Jedro na vjetru, Duša, cvijet, uže, Pobratimstvo na stazi. Aforističan, jezgrovito osmišljen način poetskoga kazivanja izriče trajan autorov nemir kontrapostiran općim proturječnostima svijeta što nas okružuju: „Sve se utrkuje što prije / biti na sunčanoj strani / svijeta. /A baš na njoj / umire / ruža“ (Svijet i sve). I tako pjesnik sugerira čitatelju da se ne da, da se odupre ravnodušnosti koja destruira smisao življenja. U simbolici značenja svojega poetskog jezika on nehotice educira: „neka te pouči / natjera da ne napuštaš stablo što iz tebe raste / jer prejak je svaki vjetar / koji će nahrupiti u času kada njime / ne vladaš“ (Stablo svake nade).

Osobno, čitajući, trudim se vjerovati u ono što čitam i na taj način uspostavljam svojevrsnu dobronamjernu komunikaciju. I da bih bila u miru sa samom sobom, učim se strpljivosti čitanja, a upravo ta strpljivost nedostaje današnjem suvremenom čitatelju, koji pod utjecajem globalističkih svjetonazora teži nekim obećanim „rajevima“ što se ne ostvaruju. Čitanje knjige traži taj osjećaj odanosti i nasušnog strpljenja. Jer, kao što je pjesnik ustrajan u promicanju svoga pjesničkog svjetonazora, tako bi se i čitatelj trebao suočiti s istinama koje mu pruža pjesma: „Dolje / duboko dolje, / u najdubljoj čatrnji tjeskoba gricka dušu. / No još je neki vrt u ovom svijetu. / Neki korak što odjekuje kao da je / svanuće“ (Još su blage večeri poiesisa). U ciklusu Pobratimstvo na stazi pjesme posvećene Rilkeu, Lorki, Unamunu, Ungarettiju, Quassimodu, Mihaliću, Celanu svjedoče o pobratimstvu lica u svemiru, kako je to za vječnost osmislio naš veliki Ujević.

Gojko Sušac svoje će tegobno disanje pjesmom iskazati bliskim stihovima: „Svatko u zraci vlastita sunca, strepeći, osluškuje svoj krhki zemaljski korak“ (Zlato koje šuti – S. Quassimodu).